Imam nekakvu parceleštinu koju trebam urediti tako da me ne bode u oči. Hoću da me natjera da zazviždim od sreće svaki put kad prošetam kroz nju, da vidim leptiriće, pčelice, bubice, i tako to. Muhe mi ne trebaju, ni komarci. Toga imam i sada.
Da ne produžim korak svaki put kar prolazim i ne okrećem očima, već da se zaustavim i promotrim i uživim se u sve to. Kakav romantik, ha? Sad sama na sebe okrećem očima.
I kad kažem parceleštinu, tu ne mislim na veliku parcelu već na omanju okućnicu koja me trenutno toliko živcira ovako neprivlačna i bezveze da je moram nagrditi i reći joj parceleština.
Tu je nekakav travnjak ispred kuće i nešto iza kuće, što je pretvoreno u povrtni vrt... amm... povrtnjak. I voćnjak. I tako.
Iskustva nemam, hvala bogu, ali ga namjeravam prikupljati od sad pa nadalje. Dakle, brojim od nule.
Gugl-maher sam, imam i nekakve literature, i motiku, i grablje i vile i škare za lozu, nije da nemam. Sve se to skupljalo unatrag par godinica, jer eto o tome razmišljam ima već... Samo mi se nikako nije ukazala prilika. Malo nisi u gradu, malo nemaš vremena, malo ti se ne da, malo se sjetiš u pola sezone, malo nemaš posla, malo malo nešto iskrsne. Pa reko', dosta je, sad mi već to sve polako ide na živce.
A taman kraj veljače... i stiže kraj ovog kvazi mikro ledenog doba što nas je zadesilo ovijeh par tjedana unatrag, kad smo se smijali kojekakvim Kerumima, Dalmatincima i njihovim zgodama na snijegu i okolo. Stoga pozdrav Dalmošima ma gdje bili! Sretno s lopatama dogodine.
Uglavnom, nešto mi se čini kao da će sad nekad početi vrtlarska sezona.
Kad počinje vrtlarska sezona uopće?
Pojma nemam.
Al ovo sa slike se skoro pa otopilo skroz.
Inače, taj štap tu što viri, to je moj orah posađen nekad jesenas. Ako ništa drugo, dobro je poslužio kao mjerač dubine snijega zimus.
Bajdvej, ovo zimus k'o da je bilo prije 6 mjeseci. A pričamo o razdoblju od prije kojih petnaestak dana.
Što ti je prolaznost...
OK, idem izguglat novu vrtlarsku sezonu.
Nema komentara:
Objavi komentar